JOSIP VONČINA – Rodio se 18. rujna 1932. u Ravnoj Gori, a osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio je u Požegi. Više razrede je završio u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu narodni jezik i književnost, te ruski jezik i književnost. U svojoj bogatoj karijeri radio je u izdavačkom poduzeću „Školska knjiga" kao lektor, predavao na pedagoškim fakultetima u Rijeci i Osijeku. Radio je i kao lektor u Kölnu, Rennesu i Mannheimu, a od 1992. do 1999. godine kao predstojnik Katedre za povijest hrvatskog jezika i hrvatsku dijalektologiju. Svoj rad u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti započeo je 1977. kao član suradnik, a 1986. postao je njenim izvranrednim članom. Redoviti član Akademije postaje 1991. godine. Od 1997. radio je kao tajnik Razreda za filološke znanosti HAZU, a bio je i izvršni urednik biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti. Godine 1989. je dobio nagradu „Božidar Adžija" za značajnu znanstvenu djelatnost u društveno – humanističkim znanostima na području hrvatske leksikografije.
FERDINAND BABIĆ – Rođen je u Ravnoj Gori 29. svibnja 1827. Pohađao je pučku školu u Vrbovskom, gimnaziju u Rijeci, a bogosloviju u Senju. U Senju je radio kao đakon i prezbiter, a u Bakru kao kapelan. Svoj je prvi rad, pjesmu „Molitva griešnika", objavio je u Dragoljubu, a u istom časopisu objavio je i posljednji, pripovjetku „Ribar". U Babićevim radovima pretežito su zastupljene vjerske, prigodne, rodoljubne i povijesne teme. Osim pjesama, objavljivao je i članke s kulturno-povijesnom i pedagoškom tematikom. U razdoblju svojega književnog djelovanja bio je suradnikom brojnih novina i časopisa: Zagrebački katolički list, Jadranski Slavjan, Glasnik dalmatinski, Danica ilirska, Neven, Glasonoša, Slavonac, Karlovački viesnik, Vila, Slavjanski jug, Dragoljub i Prosvjeta. Od 1868. godine radio je kao župnik u Ravnoj Gori, a za dobrobit rodnog kraja proveo je brojne dobrotvorne akcije. Njegovom zaslugom, zahvaljujući doprinosima građana i župljana, u Staroj Sušici je 1874. godine sagrađena crkvica s tornjem na mjestu nekadašnje kapele.
NIKOLA MAJNARIĆ – Rodio se 30. studenoga 1885. u Ravnoj Gori. Još kao gimnazijalac, svoje pjesme je objavljivao u đačkom listu „Pobratim", a jednu od njih (Bi mirna noć) uglazbio je skladatelj Vilko Novak. Dijalektalnu pjesmu „Tam ki rodu vitr piha" uglazbio je Florijan Čulig. Majnarić je polazio osnovnu školu u Ravnoj Gori, a gimnazijsku naobrazbu je stekao u Senju. Studirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a posljednji semestar je završio u Beču. Godine 1908. položio je profesorski ispit iz hrvatskog i talijanskog jezika, a 1909. iz grčkog i latinskog. Radio je kao srednjoškolski profesor u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji do izbijanja Prvog svjetskog rata. Objavio je tri rasprave o ravnogorskom govoru, pa se tako u članku „Jedna zanimljiva sintaktička pojava o ravnogorskom narječju" osvrnuo na rad Rudolfa Strohala. U radu „Jedno rovtarsko narječje u Gorskom kotaru" pokazao je da su djedovi većeg dijela Ravnogoraca došli iz Kranjske i tako utjecali na ravnogorski govor. Majnarić je aktivno surađivao s listovima „Gorski kotar" i „Goranin", a bavio se i dramskim radom na ravnogorskom govoru.
P u t n i k
"Buh muj mili kam sn pršu Tak si Jure sam gavuri
Zdej pa nači u ta meja Tihu juka - luč zaglida,
Neč ne vidim kak je škuru Brzu gre na vrata lupa
Kam mi maje nage greja. Stara baba von paglida
Nigdir hiše ni kvartira " Kadu lupa tak na vrata
Vitr brije, snih nalita I pa nači ne da mira ?
Nimam luči ni žeplinke Ti si Jure, pun si blata
Več me jaku zima smita Za takove ni kvartīra !
Črna mogla som prhaja H vragu pej, atkud si pršu,
Misc pakriva, zdej bu škuru Sram te blu, nesnaga grda ".
Zvizde ni ni ancig ane "Kam me von na snih ta guniš
Da vidište, mama, Juru. Baba si ku kaml trda”.
Jukal bi se dougu, jaku "Maja mama biu sn bena,
Tešku bi vam blu pr duši Pa sn pustu hiša naša
Krigou bi se i star tata I palinta ad krampira
Ka pr tapli peči puši. I ječmina dabra kaša.
Zakej nisn vas paslušou Zdej se bom damu pavrnu
Ka ste gavaril mi koda Ja ne ješčem več pajtice
Nekar jet nikamr Jure Dejte som amal mi mlika
Pa boš krave pasu soda”. I palinte iz kazice.
Dejte mi krbač i vale
Pa bom vazu kuse - drova
I žvižgou bom kud bom hadu
Ku tič na vrh našga krova
( Majnarićev prepjev Preradovićeva Putnika, u redakciji Ante Herljevića . 1965 )