Pjesnici amateri

Zdenka Svetličić

Rođena je 1. studenog 1948. u Ravnoj Gori gdje je živjela do završetka osnovnog obrazovanja. Po zanimanju je medicinska sestra (srednjoškolsko obrazovanje stekla u Rijeci). Djelatnica je Hitne medicinske pripravnosti u ambulanti Zračne luke "Zagreb" i vanjska suradnica-novinarka na HRT-u (na II programu Hrvatskog radija u turističkim emisijama "Sunčani sat" i "Hotel"). Živi sa obitelji u Velikoj Gorici.
Slikarstvom se bavi od 1977. (više od 120 skupnih i 3 samostalne izložbe, dobitnica brojnih priznanja, zahvalnica, plaketa i nagrada).
Aktivna je članica u Hrvatskoj esperantskoj udruzi (KEU) i Svjetskoj esperantskoj udruzi (SAT).
Pjesništvom se bavi od 6. lipnja 1986., uglavnom piše na ravnogorskim narječjima ("kranjski" i "hrvaški"), do sada su joj pjesme otisnute u 25 skupnih zbirka, u nekoliko biltena, u novinama ("Velikogorički list", "Novi list"), izvođene su na brojnim pjesničkim tribinama, priredbama, prigodnim svečanostima, festivalima i recitalima (Zagrebački festival "Kaj-Kustošija", Krapinski festival-Recital kajkavske lirike, Zelinski susreti pjesnika, Susreti hrvatskih pjesnika i likovnih umjetnika, "Goranovo proljeće", "Ravnogorska večer", "Lidrano"), neke su joj pjesme nagrađene, nekoliko ih je i uglazbljeno. Autorica je jedne koračnice (napisala muziku i riječi). Na zagrebačkoj pjesničkoj tribini "Trikulium", godine 1988., proglašena je "pjesnikom godine".

Nekoliko pjesama Zdenke Svetličić:

Ravnogorsko "kranjsko" i "hrvaško" narječje

RAUNA GARA

Makar si breh - rauna si,
doš je il sneh - prelepa si.
Som pa ke
cesta gre,
gar pa dal,
drugač ne ve.
Selu si maju,
u tebi s'n žvela,
hronla si me,
srce mi grela.
Na tebe, Rauna Gara, mislim
vavik - i zdej.
Fola za paštenje,
fola za
KEJ

(19.3.1989.)

ŠKRPET

Na nagam škrpeti,
lukne na peti.
Bom ponte uzeu,
na lukne hi deu,
zakrpou,
zalutou,
bom hi začepu,
nej taplu bu nagi,
suhu
ku u žepu.
Ješcčem ketne,
devam netne,
lepim,
trgam,
blotu strgam,
čepe rivam,
iz dreta šivam,
prtiskam,
stiskam,
zabijam čavla - tri,
abrnem,
zavrnem,
lukne na peti
več - ni.
Spet se abuvam,
škrpet jaku čuvam.
Abliva me švic.
Pr peti je dabr,
al
zdej
pauc gleda čez špic.

(17.2.1993.)

ISTI AL NE

Merkaš,
gledaš iz seh stron.
Munjen?
Švinglast?
Il balon?
Kej je tu reku?
Kadu razumi?
Il reci šter,
il reci tri?
Žlemprga - kej je?
Kak razumet?
Da
matafer zver ni,
hiša mu cvet,
kak razumet?

Čudne sa mu reči,
a člouk je ku ti,
use zgleda
istu,
a seglih tu
ni.
Kadu razumi?
Isti je ku Primurc,
Zogorc
il Hrvot ker druh,
ni buli,
ni guri,
še mejn patepuh.
Al
zak isti niste,
veš kumej zdej,
mesto da
"kajka"
Raunagarc reče
"KEJ".

(27.5.1997.)

KOJN

To u Rauni Gari,
ki usi sa na pamuč,
ki je don lep,
še lepši
nuč,
to s'n Riđana
na vuda pelola,
vale,
krove,
iz parajklam gnola,
večput nage
u mloki prola,
kak žvet paštenu,
to s'n zaznola.
Al breh moj već ni
raunagarska Kasica,
zdej klice se
Medvednica.

Pr ne se,
za kojna,
več ne paedam.
Som ga glodim,
gledam...
gledam...
Makar mu se
sa svet klajna,
neč ne mara,
som
šuplu adzvanja.
Al
sakput bi paskaču,
kojn Tomislava kralja,
ka bi mu,
praudalce
a sebi
i
Rauni Gari
prajla.

(31.5.2000.)

PREK I SADA

Jo
i pajdoši
prek
smo beli v isti koši.
Sada,
potle tulikih let,
ene je život skroto,
druge
poslav v svet.
Eni bi tli čuda,
drugi - nič,
jo,
pr moti bit,
pod fertuhon se,
ku negdar,
h nji stiskat,
skrit.

(23.11.1997.)

FORBA

Lipu bi belo
ki bi grod i selo
forba "dobrote" prelila,
bar eno "dobro" zrodila,
poštene lidi zgojila.
Sreča bi bela
ka be se "loše" pomela,
i sakimu v glavo mugla vlit,
da treba
se "Črne" i "Bele"
iz mlekon napit,
med njih sfrlet,
na roki hi zet,
telon svojin
njiho telo gret.

(23.11.1997.)

KAKO SLAVO STEČ

Mama so sedeli,
oča so stoli,
razbijali si glavo
kako da stečen slavo.
Rekli so:
"Furman bit!
Mesto vina vodo pit!
Ku buš kupico zeu,
jutri te bun v štrange deu!"
Sa son se fkočo,
na nogi skočo,
kako steko bun slavo,
ni mi šlo v glavo.
Al jo,
veliki muhan,
kuda son štople imo v uhan!
Miiislo son
miiissslooo...

i bome son zmislo:
rajš čo sekero zet,
na romena det,
šumo rušit,
skrivuma
pit i pušit,
te i tan
mohnit iz sekero,
z drvenin metron
zet mero,
seč komade
veče i monje,
zbirat grone
se tonje i tonje...
Al
naemput
ku da je grom,
čuv son glos,
nastau je lom.
"Bukvo duli! Smreko oguli!
Jelko okreni! Javor na voz deni!"

Sa son se fkočo,
na nogi skočo,
streso iz glavo,
znon
kako steko bun slavo:
rajš čo
kula zet,
v štrange
kojne det,
na kulah sedat,
okuli gledat.
Naj drugi delajo trupce
i trusijo kupice.
Jo,
rajš bun
pipo zavrno,
tanac obrno,
škriljak deu na glavo,
pr
DEKLETAH
steko bun slavo.